Koja je sličnost između poezije i kaktusa? Oboje bodu.
Kada je riječ o pjesničkom prvijencu Asje Bakić, valjanost ove usporedbe osim naslova potvrđuju i stihovi u kojima njezina lirska junakinja daje recepturu za osobit pristup pisanju: treba pojesti osu, “ispljunuti krilca / a žaoku slaviti na vrh jezika”. Rezultat? Pretežno vrlo kratke, precizne i nadasve duhovite pjesme, koje ne dopuštaju da se dvoji što je pjesnikinja htjela reći, već izravno ubadaju, i to najčešće dojmljivim poantama: jednostavnost u izvedbi udružena je s majstorski izbrušenom satirom, čijega peckavog podsmi jeha u Asjinom pjesničkom svijetu nitko nije pošteđen, ponajmanje sama pjesnikinja.
Politika i erotika njezine su omiljene teme – prvu poezija obično zaobilazi, nastojeći ostati čistih ruku, a kako Asju u pjesništvu zanima nešto drugačiji tip higijene, ona politiku bez straha doziva u pjesnički ring. Erotici također pristupa iz perspektive teške kategorije: uvriježeni intimizam zami jenjen je porno-kadrom koji, suprotno očekivanom, uvijek ostavlja “mjesta za još”. Obje ove teme obilježene su izrazi tom sviješću da se govori iz pozicije ženskog subjekta, pa se Asjinu poeziju može čitati i kao feminističku, angažiranu na poseban način, sredstvima ironije i demistifikacije, kojima obara stereotipe i brani se od banalnosti.

Ukratko, riječ je o poeziji spremnoj na dvoboje, koja brižno glanca svoju oštricu uperenu prema svijetu, no prihvaća čitatelja prijateljski: njemu je, osim pokojeg uboda, namijenjen prvenstveno glasan smijeh.

Branislav Oblučar