Za književnicu Enu Katarinu Haler javnost je prvi put doznala 2019., kad se u nakladi V.B.Z.-a pojavio njezin prvi prozni naslov Nadohvat. Bio je to ambiciozni povijesni roman, triptih o jednom banijskom mjestu tijekom 2. svjetskog rata i nakon njega, ona vrsta knjige koju inače pišu vremešni bradati pisci i postaju istočnoeuropski klasici. Haler nas je tu uvela u svijet koji je očito opsjeda: svijet zapuštene ruralne granice, krajine u doslovnom, ne u političkom smislu. To je svijet lomnih ljudi koje povijest povija i čupa kao travu, a svakih dvadeset ili pedeset godina počinju iznova, na zgarištu ili u tuđoj useljenoj kući.

Istim se tim svijetom Haler bavi i u novom romanu Nevini. Opet se bavi podivljalim, poratnim ruralnim prostorom, opet se bavi vjetrometinom granice, opet se bavi i poviješću ‒ ali onom novijom, od devedesetih do danas. No ako njezin novi roman i polazi od istog svijeta ‒ donosi nešto novo. Donosi nam priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno. Ledenom suzdržanošću jedne Agote Kristof autorica nas provodi kroz djevojačke fiziološke promjene, kroz ljubakanja i zlostavljanja, silovanja i inceste, da bi roman zaokružila dramatičnim nasilnim činom koji će vas manje podsjetiti na krimić, a više na neki antički mit. Sve se to događa u mikrokozmosu koji se podiže iz pepela napuštenih ili sažganih kuća, u svijetu gdje se o prošlosti ne govori ili se o njoj govori šaptom, a djeca nose krivnju odsutnih, despotskih očeva. Ako vas zanima kako bi zvučala Lila Cerullo na banijskoj razvalini, Nevini je knjiga koja daje odgovor.

Jurica Pavičić